U godini kada je Vladimir Mađarević drugi put postao najbolji trener grada Osijeka, i drugi put je postao otac. Rođenja sina Jakova bila je kruna odlične godine, u sportskom, ali i životnom planu.
Nagradu za najboljeg trenera Mađarević je prije svega zaslužio zahvaljujući odličnim rezultatima Roberta Seligmana i Tomislava Markovića. Obojica su također nagrađeni na svečanosti "Sportaš 2014"., Seligman za najboljeg sportaša grada i Županije, dok je Marković prije svega zbog osvajanja Svjetskog kupa na parteru dobio nagradu Sokol.
"Treći sin"
Upravo je Marković dao i zanimljivu izjavu kako će Duci (nadimak Mađarevića nap.a), kada je dobio sina, biti lakše, jer već radi s dvojicom sinova.
"Pa dobro, Robertu i Tomiju nisam morao mijenjati pelene", nasmijao se Mađarević.
"Ali, znam ih od pete godine, zajedno provodimo više vremena nego sa svojim ukućanima. Da, doista znam o njima sve i oni o meni. Prošao sam s njima i doba adolescencije i školovanje i cure i sada kada obojica imaju svoje obitelji. I danas mnogo razgovaramo, svakodnevno izgrađujemo emotivno-psihološki odnos".
Ne djeluje Mađarević kao "bič božji", trener-tiranin. Jednom sam napisao kako su Seligman i Marković "Mađarević boysi" po uzoru na "Bilić boyse". Tadašnji hrvatski nogometni izbornik gradio je odnos prijatelja s igračima.
"Dosta toga se isprepliće i točno opisati naš odnos prilično je teško. Bude tu i drugi otac, stariji brat, stariji prijatelj s određenim autoritetom..."
Premda je u profesionalnim trenerskim vodama od 1992. godine, nije se u početku činilo kako će Mađareviću gimnastika ostati jedina preokupacija.
"Nakon završetka gimnazije počeo sam studirati Elektrotehniku. Potom sam apsolvirao, ali nikada nisam i završio poljoprivredu. Desetak godina vodio sam poduzeće za organizaciju evenata Noktua. Paralelno sam se bavio trenerskim poslom i vođenjem poduzeća, no opredijelio sam se isključivo za gimnastiku. Vrhunski sport ne trpi svaštarenja. Dosta toga sam iz iskustva Noktue naučio i mogu primijeniti i na vođenje u gimnastici, posebice kod organizacije Svjetskog kupa, čiji sam direktor, već sada će biti sedmu godinu. Danas sam trener sportske gimnastike i to peti stupanj, jedini u Osijeku imam Breve status, najviše međunarodni trenerski rang".
Kaže kako nikada nije požalio što mu je gimnastika postala životno opredjeljenje.
"Kada uđem u dvoranu, posebno u naš Sokolski dom i osjetim miris strunjača, odmah shvatim gdje pripadam. Shvatim da je to ono što me ispunjava, da je to moje životno opredjeljenje".
Sjeća se i prve generacije koju je kao dvadesetogodišnjak u klubu preuzeo samostalno.
"Bila je to iznimno darovita generacija. Kris Marček, kasniji reprezentativac, na žalost preminuli Karlo Fijala, Zvonimir Tomac, danas doktor kineziologije i Boris Bukovec, koji danas trenira u Inovi gim. Sjećam se iz toga vremena i početaka Tomija i Robija. Ne, nitko nije mogao predvidjeti tada da će dostići ovo što su danas".
Put za Rio
Tada devedesetih u Gimnastičkom društvu Osijek provodila se edukacija. Bilo je to vrijeme učenja, a znanje je isplivalo desetak godina kasnije.
"Nenad Solar zajedno s pokojnim Aronom Nagyvegijem stvarao je program "interaktivnog trenera". U klubu je tada bila ekspanzija edukacije iz svijeta. Dolazili su treneri iz Kine, Rusije, a paralelno slični entuzijazam pojavio se i u Čakovcu i u Zagrebu pa otuda nekako i korijeni uspjeha današnje gimnastike".
Sve znanje je, kaže, upijao i zapisivao, ima tone zapisanih bilježnica. Danas teško može bilo što naučiti od konkurencije.
"Mi smo zapravo trenerska škola bivšeg SSSR-a. Svi mi treneri danas Saša, Tigran, Mario, Boris... govorimo ruski. Međutim, teško je danas bilo što kopirati od drugoga kako bi primijenio na svoga gimnastičara. Ako želiš primjerice osvojiti svjetsku medalju i loviti Olimpijske igre potrebna je nadogradnja, inovacija".
Inovacija će mu trebati itekako ove godine.
"Seligman u Glasgowu na Svjetskom prvenstvu lovi medalju s čime bi se konačno kvalificirao za Olimpijske igre. A ako se ostvari naša želja i odemo u Rio, onda tamo idemo po zlato. I ništa to nije pretjerano, ako tako kažemo. No, treba otići do Rija", zaključio je Mađarević.
Tekst: Krešimir LACKOVIĆ
