Prije dodjele nagrade “Sokol” Tomislav Marković je u HNK-u predstavljen kao jedan od najboljih osječkih sportaša proteklo desetljeće.


No, nagradu na svečanosti “Sportaš godine” posljednji put primio je 1996. godine. Tada desetogodišnjak dobio je “Trofej Kuna”.

- Sjećam se toga, iz kluba smo dobili “Kunu” Petar Jostiak i ja. Nadam se da na sljedeću nagradu neću čekati 18 godina, premda nebi bilo loše. Tada bih kao Duco (Vladimir Mađarević, nap. a.) dobio nagradu za trenera godine, što je vrijedno priznanje - počeo je priču Tomislav Marković prisjećajući se vremena kada je primio “Kunu”.

Ne odskače ni po čemu
- Teško je vratiti u to vrijeme, tada sam sanjao da budem dobar gimnastičar.

I postao je. I više od toga.
- Zadovoljan sam. Odlučio sam se za parter, a koliko samo odličnih parteraša ima u svijetu. A meni je već dosadno ponavljati kako cijeli život treniram na dvije trake, bez pravog partera. To kao da u jedno uho uđe, a drugo izađe. Potapšaju te i kažu: nastavi samo tako dalje.

Odgovara mu što ga ljudi prepoznaju na ulici, premda bi mu smetala veća popularnost.
- Odgovara mi uloga običnog dečka iz grada. Ne odskačem ni po čemu od moje ekipe. Ima nas iz različitih djelatnosti, od onih koji završavaju fakultet, do policajaca, odvjetničkih vježbenika.. Među njima se ne volim nametati hvaljenjem s rezultatima ili mjestima gdje sam bio. A što se tiče prepoznavanja na ulici, ima zanimljivih situacija. Ja kod zubara, a žena me cijelo vrijeme gleda, već mi postalo neugodno. I poslije kada su me prozvali, kaže mi žena: “Pa da, cijelo vrijeme razmišljam tko ste i kada sam čula prezime Marković shvatila sam da ste gimnastičar.”

Kako bi karijera bila potpuna, nedostaje mu jedan veliki finale.
- Realnije je da to bude na Europskom prvenstvu. Od Svjetskog sam doslovce digao ruke. Neće biti lako ostvariti to ni na Europskom prvenstvu. Eto sada ću iz glave nabrojiti skoro 20 koji su bolji ili na mojoj razini.

Doha poslije Osijeka

U čemu je problem velikih natjecanja?
- U pravilu nema većih problema, ali ne volim putovati. Najbolje je da me teleportiraju. Uz to ne mogu biti duže vrijeme na jednom mjestu. Lakše je na primjer u Osijeku doći od kuće odvježbati svoje, negoli danima čekati nastup u kvalifikacijama u tuđem gradu.

U Osijeku je i u 2014. slavio u Svjetskom kupu. Zanimljivo koji mu je SK najdraži poslije Osijeka.
- Volim Dohu. Tamo sam dvaput pobijedio, imam prvo, drugo, treće, ali i četvrto i peto mjesto.

Kaže kako neuspjehe teško podnosi.
- Ubija me nemoć kao sada na Svjetskom prvenstvu. Jednostavno shvatiš da se ne možeš “tući” s najvećima. Tada sam se zatvorio u sobu, nisam izlazio dva sata pukao sam kao kokica... Moja je prednost što se sjetim da kod kuće imam nešto lijepo za što vrijedi ponovno biti pozitivan i što me vrati u normalu. Suprugu Tanju, kćerkice Lanu i Petru.

Kćerke neće dati u gimnastiku?
- Probale su obje, dolazile su u Sokol, ali kada ja već cijeli dan vrijeme provodim u dvorani, ne moram još s kćerkama i drugi dio dana. Starija Lana ide na plivanje. Stanujemo na Sjenjaku, brže i lakše mi je samo prijeći cestu i odvesti ih na trening.

Osijek je njegov grad, ali...

Osijek mu je uvijek u srcu, no kaže da je zbog boljeg života za svoju djecu spreman i napustiti grad.
- Osijek je moj grad, idealan, ne volim veće gradove. Ne volim čak ni Zagreb i on mi je prevelik. U Osijeku sam cijeli život i naravno da mi je želja ovdje ostati i nakon karijere. Završavam višu trenersku, kada jednoga dana dođe kraj karijere, vjerujem kako će i naš Sokolski dom biti obnovljen, kako će to zaživjeti i kako će biti posla i za mene. No, naravno, imam nekakvo znanje i iskustvo i ako bude kakvih ponuda izvana, zašto ne bih razmišljao i o odlasku. Bitno mi je samo osigurati dobar život za moju obitelj. Nadam se i vjerujem kako će to jednoga dana biti moguće i u Osijeku - zaključio je Tomislav Marković.

Nagrada treneru

Duco je već imao dva sina
Osim Tomislava, nagradu za najboljeg sportaša Osijeka i Osječko-baranjske županije dobio je Robert Seligman, a njihov trener Vladimir Mađarević najbolji je trener grada Osijeka u 2014. godini.

- Duco (Mađarević) ove je godine dobio sina, a šalim se kako mu to nije teška uloga jer već godinama funkcionira kao da ima dvojicu sinova, Robija i mene. Da, naš odnos bi opisao baš obiteljski. Više vremena provodimo s njim nego s našim obiteljima. A onda tu ima svega, kao u svakoj obitelji.

Piše: Krešimir LACKOVIĆ/Glas Slavonije